Tvrdoća hardverskih komponenti za kuke i police - kao što su kuke, nosači polica, nosači, konektori i pričvrsni vijci - izravno je povezana s njihovom otpornošću na habanje, otpornošću na deformacije i dugotrajnom operativnom pouzdanošću. Ove komponente se obično proizvode od ugljičnog čelika, nehrđajućeg čelika ili drugih metala; njihova konačna tvrdoća varira ovisno o sastavu materijala, proizvodnim procesima i primijenjenim metodama toplinske obrade. Na primjer, dok standardne komponente ugljičnog čelika moraju uravnotežiti snagu, žilavost i obradivost, specifični dijelovi poput vijaka ili klinova mogu biti podvrgnuti toplinskoj obradi kako bi se postigla veća tvrdoća. Slično tome, tvrdoća komponenti od nehrđajućeg čelika varira ovisno o specifičnom stupnju legure i stupnju obrade. Važno je napomenuti da tvrdoća nije sinonim za nosivost; tvrđi materijal nije nužno bolji za svaku primjenu. Ako je materijal pretjerano tvrd, ali mu nedostaje dovoljna žilavost, može postati sklon pucanju ili lomu kada je izložen udaru ili lokalnom preopterećenju. Slijedom toga, odabir materijala i razina tvrdoće za hardver koji se koristi u komercijalnim uređajima za izlaganje trebao bi se temeljiti na čimbenicima kao što su težina robe, način ugradnje, učestalost upotrebe, a priroda primijenjenih opterećenja – vrijednosti tvrdoće ne bi trebale biti jedini kriterij za ocjenu kvalitete proizvoda.
Odgovarajuće metode ispitivanja tvrdoće treba odabrati na temelju vrste materijala, strukture proizvoda i relevantnih tehničkih specifikacija. Uobičajene tehnike uključuju testove tvrdoće po Rockwellu, Vickersu i Brinellu, od kojih svaki odgovara određenim materijalima, dimenzijama uzoraka i rasponima tvrdoće. Prilikom testiranja manjih ili tanjih komponenti - kao što su kuke ili nosači polica - mora se obratiti pažnja na faktore kao što su debljina uzorka, specifično mjesto ispitivanja, stanje površine i primijenjeno ispitno opterećenje. U takvim slučajevima treba koristiti specijalizirane metode ispitivanja dizajnirane za tanke ili male dijelove kako bi se spriječile netočnosti koje proizlaze iz neprikladnih uvjeta ispitivanja. Nadalje, ako su komponente bile podvrgnute površinskoj obradi - kao što je galvanizacija, pocinčavanje ili premazivanje prahom - bitno je razlikovati tvrdoću osnovnog materijala i svojstva površinskog premaza; otpornost na ogrebotine i habanje koju pruža površinska obrada ne mora nužno odražavati tvrdoću metalne podloge koja leži ispod. Za toplinski obrađene vijke, igle i druge kritične nosive komponente, sveobuhvatna procjena ispunjavaju li proizvodi zahtjeve dizajna može se provesti kombinacijom ispitivanja tvrdoće, inspekcije dimenzija i potrebnog ispitivanja mehaničkih svojstava. Tijekom stvarne inspekcije, zahtjevi za tvrdoću i kriteriji prihvatljivosti trebaju se odrediti na temelju crteža proizvoda, razreda materijala, tehničkih ugovora o nabavi ili primjenjivih standarda; nije prikladno primijeniti jedinstvenu specifikaciju tvrdoće na sve kuke i pribor za police. Samo pomnim odabirom materijala, rigoroznom kontrolom proizvodnih procesa i provedbom standardiziranih ispitivanja može se osigurati potrebna tvrdoća ovih komponenti uz istovremeno održavanje odgovarajuće čvrstoće, žilavosti, otpornosti na habanje i sigurnosti u radu.
